Pripovjedač

  Datum: 04 May 2017        Piše: Vjenceslav Svoboda


Priča je najvažnija, reći će vam svaki redatelj, pisac, umjetnik, stvaratelj. Pa tako i u mom poslu. Postoje brojne varijante priča. Svatko ima svoju priču – koliko ima ljudi toliko ima priča. Nema univerzalne priče. Ona može glasiti : „Još kao mali sam uganuo stopalo, pa me i sada u 46 godini ponovno boli.“ Ili: „Nasljedio sam križobolju od oca, u genima nam je da imamo lošu kralježnicu.“ Još primjera? „Bio sam kod svih i probao sam sve. Ništa mi ne pomaže. Vjerojatno mi ni ti nećeš moći pomoći.“ Ako se osoba prepusti priči ona će ju doslovce živog pojesti. Rješenje problema je uvijek vrlo jednostavno – zaboraviti i pustiti priču. No, to je i najteža stvar, jer se iza priče skrivaju strahovi koji se hrane novim informacijama. Kao mala zločesta djeca koja gutaju bombone i postaju još razuzdanija.

Priča je sveti gral pripovjedaču. Početnik će napraviti pogrješku i krenuti protiv priče, što će samo kod pripovjedača stvoriti negativan efekt. Dodatno će potaknuti skepticizam i pesimizam za pojačanje obrane. Nikad ne ideš protiv priče! Priča je najvažnija i najvrijednija onom tko ju priča. Da si olakšam posao i ja sam počeo pričati priče, stoga, evo jedne. Zove se „Romanova mama“.

Romanova mama

Prije par godina primio sam telefonski poziv. Stariji ženski glas preko slušalice mi je rekao: „Moj sin ima multiplu sklerozu i neurolog je rekao da mora vježbati s fizioterapeutom.“ Na to sam ja odgovorio: „OK. Doći ću vidjeti vašeg sina pa ću vam onda moći nešto konkretnije reći.“ Sjeo sam na tramvaj i uputio se prema njima. Ušao sam u intenzivno zelenu prostoriju u kojoj je u bolničkom krevetu ležao Roman. Sve mi je odmah bilo jasno i znao sam da će odgovor biti negativan, ali da ublažim situaciju odlučio sam izvesti par čarobnih trikova samo za predstavu. Nakon toga odgovorio sam Romanovoj mami da mi je jako žao, ali i da mu ne mogu pomoći. Na to je ona rekla: „Ali Roman mora hodati!“, a ja sam joj odgovorio: „On se ne može ni ustati iz kreveta“, na što je rekla: „Može! Sada ću ti pokazati.“

Okrenio sam očima i pomislo ajde da i to još vidim, pa idem. I onda je doletjela čarobna vila i bacila prah u sobu. Romanova mama, žena od 65 kilograma i starosti preko 60 godina, posjela je svog sina na krevet. Ruke je stavila na njegove uši. Duboko je udahnula i podignula čovjeka od preko stotinu kilograma. Kao da sam gledao film Buda Spencera i scenu kada podiže ljude držeći ih za vrat. Tako što ne može napraviti niti većina sportaša ili mladića koji svakodnevno posjećuju teretane i natežu se s olovom. Kako je to moguće? Roman je stajao!

I šta sam ja mogao napraviti nego reći: „Dobro onda, vidimo se sutra ujutro.“ Danas Roman može samostalno stajati, uz malu pomoć, ali bez vila i čarobnih napitaka. Romanova mama nije marila za priču, koja nije ni malo lijepa. Ona se usredotočila samo na to da Romanu bude bolje. I vi možete napraviti isto. Zaboravite priču! Uistinu. Samostalno, samo vi.

Multipla skleroza (MS) kronična je upalna bolest središnjeg živčanog sustava, što znači da upalna oštećenja mogu zahvatiti veliki i mali mozak, moždano deblo i kralježničku moždinu. Multipla skleroza pogađa dugačke produžetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinske ovojnice upalno reagiraju i propadaju. Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen i oštećen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno, usporeno ili isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na „cilj“ sa zakašnjenjem, „greškama“ ili ih uopće nema. Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitog stupnja, od blage ukočenosti i otežanog hodanja, do potpune oduzetosti, sljepoće itd.